×

Od svog postanka, a to je od pre decenije i po (2005.), glavni grad Mjanmara – Naypyidaw – je velika nepoznanica. Smešten u središtu zemlje, međ gustim tropskim šumama i poljima pirinča, ovaj grad je obavijen velom tajne i nelogičnosti. Sve do sada, odnosno vojnog udara izvedenog 1. februara 2021. kada je sve počelo da dobija smisao. Lokacija ovog grada, njegov urbanizam, nepostijanje javnog prostora, njegova simbolika i demografija su dobila svoje puno značenje. Državnim udarom “besmisleni grad” je konačno ostvario svoju svrhu. 

 

Vojna hunta je dizajnirala prestonicu kojim će moći da vlada. Naypyidaw nije mesto iz koje se vlada, to uopšte i nije mesto. Taj grad je sam instrument u rukama vojske kojom oni dozvoljavaju i zabranjuju “demokratiju” u kontrolisanim uslovima. Kako su uspeli u tome?

 

Odabir lokacije je stvorio od grada ostrvo. Udaljena od gusto naseljenog juga, kao i od većih urbanih središta, civilna vlast je u potpunosti izolovana od građana. Kao i oni od nje. U uslovima gde su vojne strukture dominante, ovo može biti kobno po demokratski sistem. Takođe, udaljenost stvara i psihološki uticaj izolovanosti i zatočenosti. Stvara se svojevrsni ostrvski mentalitet usred gustih mjanmarskih prašuma.

 

Čak kada bi građani i želeli da podrže civilnu vlast, oni to zapravo ne bi mogli. Dovodeći Haussmannovska načela bezbednosnog urbanizma do karikaturalnosti, gigantske udaljenosti unutar grada su dovele do situacije da Naypyidaw uopšte nema javni prostor. Kilometri koji razdvajaju delove grada, predimenzionirani bulevari i izuzetno mala gustina naseljenosti obeshrabruju svaku pomisao na pobunu. U takvoj “kartografskoj diktaturi”, građanin se oseća malenim, poput zrna pirinča (Varadarajan, 2007). I zaista, u takvom pseudo-urbanom ambijentu, nemoguće je stvoriti kritičnu masu ljudi koji bi mogli da izvrše bilo kakav politički pritisak. 

 

Naypyidaw je sektorski podeljen na funkcionalne zone – za stanovanje, za poslovanje, za trgovinu, za diplomatsku kolonije, za političke institucije. Međutim, jedini sektor u koji se ne može ući i u kojem važe posebna pravila jeste vojna zona. Ona stoji na obodima grada i motri na sve što se dešava u njemu. Ogromno prisustvo vojske, kao i njena motorizacija, u potpunosti dominiraju bezbednosnom strukturom grada. 

 

Na kraju, ali nikako manje važna jeste i ikonografija grada. Spomenici u glavnom gradu gotovom isključivo slave vojskovođe i obeležavaju vojne pobede. Glavni muzej u gradu jeste Muzej vojske. On prikazuje, često vrlo upitne, istorijske činjenice postignuća vojske i sadrži predimenzione prikaze vojnih pobeda i bitki. Glavni skulpturni kompleks Naypyidawa jesu 3 džinovske skulpture burmanskih kraljeva (prikazi kraljeva Anawrahta, Bayinnaung i Alaungpaya, koji se smatraju trojicom najvažnijih vladara Mjanmara). Nepotrebno je reći da su sva trojica ostali upamćeni kao veliki ratnici, koji sledstveno daju istorijski legitimet vojsci i njenom (visokom) položaju unutar društva. Celokupna simbolika gradskih memorijala daje legitimitet vojsci kao stubu države i društva. Spomenici svakodnevno podsećaju i građane i civilnu administraciju kome treba da duguje zahvalnost i gde bi trebalo da leži njihova lojalnost. 

 

Mjanmarska demokratija nije moguća u gradu kao što je Naypyidaw. On negira građanstvoi udaljava vlast od građana i više nego što je to uobičajeno. U isto vreme, njegov urbanizam ne dopušta nikakve društveni ni političke inicijative građana. Naprotiv, nepostojanje javnog prostora guši i obeshrabruje svaki oblik građanskog aktivizma. Konačno, to je grad koji i simbolički i faktički posvećen vojsci. Kao takav, ovaj grad je u potpunosti nekompatibilan sa bilo kakvom formom civilne vlasti u zemlji. Naypyidaw je bio nephodan za igrokaz demokratije koji je vojska nakratko bila dozvolila. Nova prestonica je postala pozornicom na kojoj hunta može bezbedno da vuče svoje političke konce. U isto vreme, grad je tek krletka za civilne vlasti. Možda zlatna, ali opet  krletka. 

 

Ovaj je članak nastao u okviru istraživačkog projekta Sanjane prestonice.

 

Sva autorska prava su zadržana. Dopušteno je objavljivanje članka uz navođenje imena autora i izvora.

 

Literatura

Varadarajan, Siddharth. 2007. “Dictatorship by cartography.” Himal Southasian, February 01, 2007. http://svaradarajan.blogspot.com/2007/02/dictatorship-by-cartography-geometry.html