×

Četvorodelno Carstvo (kečuanski Tawantinsuyu), poznatije kao Carstvo Inka, nastalo je iz malog planinskog Kraljevstva Kuska. Iz istoimenog grada će krenuti u ekspanziju i stvoriće najveću pred-kolumbovsku državu u obema Amerikama. Inke su koristile znanja, tehnologije i veštine brojnih kultura i civilizacija koje su postojale pre njih. U tom smislu, njihova kultura nije bila preterano originala. Ono u čemu su se Inke pak pokazale izuzetnim jesu politike integracije, asimilacije i ideološke indoktrinacije. Ove veštine su im pomogle da u roku od jednog veka stvore državu koja se prostirala duž Anda i koja je na svom vrhuncu brojala preko 10 miliona stanovnika. 

 

Dobrovoljna integracija

 

Tawantinsuyu - Četiri pokrajine
Tawantinsuyu – Četiri pokrajine i prestonica Kusko; autor: Aleksandar Obradović

 

Za razliku od većine velikih imperija, Inke su posebno insistirale na dobrovoljnoj integraciji okolnih naroda. Za to su imali i posebne tehnike. Najpre bi u dotičnu zemlju slali špijune i izvidnike koji bi procenili koliko je bogatstvo i moć tog naroda i vladara. Nakon toga, stigla bi delegacija Inka cara sa poklonima. Oni bi ponudili dotičnom vladaru da se prisjedini Tawantinsuyu. Za uzvrat, on bi zadržao svoj položaj i privilegije. Ponuda je uvek bila takva da zaseni i da poruči “pokori se Inka vladaru i bićeš bogat”. Ukoliko bi vladar odbio ovu ponudu, usledio bi rat. U slučaju poraza, izgubio bi ne samo svoj položaj, već i glavu. Na kraju su svi susedi Inka bili integrisani u carstvo, na jedan ili na drugi način. 

 

Bilo ratom ili dobrom voljom, sve novoprisjedinjene oblasti i narodi su bili predmetom asimilacije. Najpre bi vladar novopriključene oblasti, njegovi naslednici i više plemstvo otišli u Kusko, u središte Sveta – barem andskog. Tamo bi, u okviru institucije koja je obrazovala i Inka plemstvo, učili o kulturi, istoriji, verovanjima i običajima Dece Sunca, kako su se Inke nazivale. Nakon ove svojevrsne kulturne i ideološke preobrazbe, vratili bi se nazad u svoje zemlje i tamo bi vladali u ime Inka cara. Iznad njih bi bio  regionalni gospodar, takođe iz plemena Inka, koji bi nadgledao čitavu jednu regiju (suyu), od četriri koliko ih je ukupno bilo. 

 

Inkluzivna religijia

 

Klanjanje bogu Intiju
Pachacuti se klanja Intiju unutar Coricancha; autor: Martín de Murúe

 

Proces integracije je uvek dvosmeran i Inke su to dobro znale. Oni su prihvatali božanstva novopriključenih naroda i uključivali su ih u svoj panteon, koji je vremenom postao pan-andski panteon. Kao protivuslugu, tražili su od pokorenih naroda da prihvate njihovog boga Sunca – Intija – kao svog vrhovnog boga. Na taj način su veliki broj raznorodnih naroda uključili u svoju duhovnu vaseljenu i u svoju ideološku matricu i poredak. Poseban oblik potvrđivanja dominacije Inka bile su proslave velikih praznika koje su se slavile širom Carstva i koje su veličale Inka cara. Zbog toga je vođenje kalendara bilo jednim od najvažnijih zadataka ideologa Carstva – vrhovnog Inka sveštenstva u Kusku. Ovaj kalendar se i nije bavio svakodnevnim računanjem vremena (poput određivanja dana u sedmici), već je bio u potpunosti usredotočen na privredne aktivnosti i na što tačnije određivanje datuma najvažnijih praznika Inka ideologije. 

 

No, i pored svih ovih mera, Inke su i dalje bile jako malobrojne. Prema nekim procenama, odnos broja Inka prema ostatku stanovništva bio je 1 prema 100.[1] Iako su imali moćne i elaborirane tehnike integracija, njihovo Carstvo se prebrzo širilo. U toku jednog veka, oni su proširili svoju vlast nad gotovo celim andskim planinskim vencom. U tako kratkom roku, integracije se ne mogu u potpunosti ukoreniti i izazvati željenu lojalnost. Kada već nisu mogli da ukorene lojalnost, Inke su se poslužile politikom “raskorenjavanja” stanovništva. 

 

Mitma – politika raseljavanja

 

Narodi Anda
Narodi Anda; autor: PeruForLess.com

 

Mitma je bila praksa planskog, politički motivisanog raseljavanja stanovništva u okviru Tawantinsuyu. Sama reč znači “rasut, raspoređen, raštrkan”, a vodi poreklo od kečuanske reči mitmat koja znači “došljak, iseljenik”. Njima je blizak i glagol mitmay koji znači “kolonizovati, naseliti, uvećati u broju”.  Ovom politikom su Inke nagrađivale njima lojalne grupe i narode. Selili su ih u novopriključene oblasti i davali su im zemlju, stoku i kuće. Oni bi tamo nastavili da reprodukuju Inka način života i njihove svetonazore, te da budu primerom okolnim, još uvek neintegrisanim narodima. Isto tako, pobunjeničke grupe i narodi bi bili raseljavani i premeštani u lojalnije sredine, te bi na taj način i oni bili pacifikovani. I lokalno plemstvo je bilo raseljavano u okviru mitma sustava. Oni su time bili nagrađivani, jer bi dobijali više položaje u birokratiji Inka carstva. Prema nekim procenama, Inke su na ovaj način preselile od ¼ do čak ⅓ ukupnog stanovništva Carstva![2] Kao dodatni vid evidencije, a posebno kontrole da se kogod ne vrati odakle je iseljen, korišćen je popis. Iako nisu imali pismo, Inke su vodile preciznu evidenciju stanovništva raznobojnim čvorovima koje su zvali quipu

 

Inka Carstvo je osmislilo složeni i sofisticirani sistem politika kojima su pokušali da reše svoj hendikep – svoju malobrojnost u Carstvu koje je raslo velikom brzinom. Njihova moć je proizašla iz realne procene sebe – oni su mali, ali ambiciozan narod. Iz takve pozicije ne čudi što je njihova prva strategija bila dobrovoljno priključivanje naroda u njihovu federaciju. Kako je fizičko ovladavanje tek pola posla, oni su shvatili važnost osećaja prihvaćenosti među novopridošlim narodima. Uključivanje u svoj verski i svetonazorski sustav je vrlo mudra odluka, ali i spora. Za njene rezultate potrebni su vekovi.  Na kraju, Inke su imale još jedno efikasno rešenje – izmeštanje u nepoznato. Stanovništvo koje se nađe iščupano iz svoje postojbine je mnogo sklonije pokoravanju. Takođe, to stanovništvo je zavisno od države, te se time još jače učvršćuje lojalnost. 

 

Španci su pobedili Inka državu kada je bila na vrhuncu svoje moći. Jedan od razloga njenog pada jesu i brojni narodi koji su se pridružili Špancima u borbi protiv dotadašnjih Inka gospodara. Koliko god Inka metode bile efikasne, njima je trebalo još vremena, ali ga oni nisu imali. Međutim, njihova zaostavština i dalje živi. Etnička izmešanost i raznorodnost andskog regiona je i danas vidljiva posledica mitma prakse. Takođe, kečuanski jezik je jedan od najmnogoljudnijih domorodačkih jezika Amerike i njime danas govori oko 10 miliona ljudi širom Južne Amerike, ali i sveta. 

 

Sva autorska prava su zadržana. Dopušteno je objavljivanje članka uz navođenje imena autora i izvora.

 

Literatura:

D'Altroy, Terence N. 2003. The Incas. Oxford: Malden, Mass. : Blackwell.

 

[1] (D'Altroy 2003, p. 231)

[2] (D'Altroy 2003, p. 248)